08.

Drugdje u Londonu uredi su otvorenog tipa, oslobođeni zidova i pregrada / ostakljeni od poda do stropa / blistavi / mjesta sinergije. Vjeruje se u važnost stola za ping-pong[6]. Ovdje nije tako. Ovdje su uredi pretrpane vlažne viktorijanske rupe. Po pet ljudi u jednom, sag izlizan, nitko nema pojma kamo se zametnula naprava za bušenje rupa u dokumentima.

»... što se tiče pristiglog novca. Pitanje: kako se moglo dogoditi da je došlo do ovoga, a da nitko nije intervenirao? To bih stvarno voljela znati. Sve se mora provjeravati, drage moje! Jer kad dođe do nečeg ovakvog, metaforički im nudite naše glave na tanjuru, što znači i moju. Sljedeće što ćete čuti bit će: mjere štednje. I to ne na taj način da dvaput upotrijebite istu vrećice čaja. Već ukidanjem svojeg radnog mjesta ili mog. A upravo tako...«

Ovdje se svi loši projekti u državi stapaju u privid općeg dobra: izvanškolske igraonice, usluge prevođenja, uređivanje vrtova starijim građanima, radionice šivanja za umirovljenike. Ovdje radi pet žena, leđima okrenutih jedna drugoj. Niže dolje, niz hodnik, priča se da radi neki muškarac – Leah ga nikad nije vidjela. Ovaj posao zahtijeva empatiju i stoga privlači žene, jer žene su empatičan spol. Tako barem misli Adina George, voditeljica tima, koja govori i ne prestaje govoriti. Adinina se usta otvaraju i zatvaraju.

 

Bivša čuvarica zatvora, socijalna radnica, mjesna vijećnica. Kako uopće uspijeva išta napraviti s tim kandžama? Duge, savijene i nalakirane minijaturnim jamajačkim zastavama. Pandžama se uzverala sustavom. Rođena i odgojena.[7] Podozriva prema onima poput Leah, koji su dobili posao zahvaljujući diplomi. Za Adinu je fakultetska diploma poput elastične trake u bungee jumpingu, omogućava hitar skok, ali isto tako brzo povlači natrag. Jasno, ti nećeš dugo ostati ovdje. Gledaj, ne želim ti davati projekte koje nećeš moći završiti jer ćeš prije toga otići...

Prošlo je šest godina, više joj to ne govori. Danas je Leah palo na pamet, kad ju je Adina opet spomenula kao »našu kolegicu koja je diplomirala«, da ama baš nitko – ni institucija koja joj je dodijelila diplomu, ni njezine kolege, ni tržište rada – nitko ne pridaje takvu važnost njezinoj diplomi kao Adina.

»... što je neophodno kako bi se stvari odvijale glatko. Pri donošenju odluka treba se voditi prepoznatljivošću i, daa, empatijom, kao i time koliko vi osobno problem prepoznajete kao takav, ali valja imati na umu i transparentnost i mogućnost praćenja kamo novac odlazi, sve mora imati popratnu dokumentaciju. Dokumentaciju, dokumentaciju. U sadašnjoj klimi mora se točno znati gdje je točka na i, a gdje crtica na t, tako da ja, kad se kao voditeljica tima nađem u poziciji da me oni gore prozovu, mogu reći: da, sve ima pokriće. Tu vam je to, to i to, s kompletnom dokumentacijom. Nadam se da ne govorim o atomskoj fizici, moje dame.«

Pitanje: što se dogodilo sa svima onima koji su slušali neka ista predavanja kao i ona, sa svim onim nadobudnim mladim diplomantima, uglavnom momcima. Bankari, odvjetnici. U međuvremenu se Leah, divlje sjeme koje je došlo iz državne škole, bez latinskoga, grčkoga, matematike i stranih jezika, nije baš najbolje snašla – prema današnjim standardima – i dalje sjedi na stolici koju su za nju prije šest godina donijeli iz kuhinjice, i bavi se empatijom. Desna joj je noga utrnula. Ekran računala zamrznut. Tipa iz IT odjela nema ni na vidiku. Klima ne radi. Adina ne prestaje, dodajući svoje varijante standardnome jeziku.

»Je l’ to bio zastoj u komunikaciji? Blokada između dvije strane. Ta tko bi mogao bolje razumjeti kako njihovo ponašanje utječe na druge?«

I ovome će doći kraj. Četiri četrdeset pet. Cik-cak. Tik-tak. Katkad gorčina zgrabi Leah za gušu. Povuče je dolje. Čemu joj je to poslužilo? Tri godine beskorisnog studija. Bacila novac, nikakvo praktično znanje nije stekla. Upisala je filozofiju prvenstveno zato što se bojala smrti i mislila kako bi joj to moglo pomoći, a i zato što niti je znala računati niti crtati niti je bila u stanju pamtiti liste podataka niti govorila ikakav jezik osim vlastitog. Na prospektu fakulteta, ispisano kurzivom preko fotografije ušća škotske rijeke Forth: Filozofija nas uči kako umrijeti. Filozofija je slušanje ćeretanja momaka iz boljih kuća, ona je dosada kakvu nikad dotad nije doživjela, dosada za kakvu nije ni mogla pojmiti da postoji. To je želja da budeš ma gdje drugdje, na nekom drugom mjestu negdje u multiverzumu, konceptu koji nikada nećeš zaista razumjeti. Na koncu se samo jedna ideja pouzdano zadržala: vrijeme je relativno iskustvo, različito za onoga koji džogira, ljubi, za onoga koji je na mukama, koji se odmara. Kao na primjer sada kad se minuta čini kao sat. A inače posve beskorisna disciplina. Neotplaćeni dug raste. A s njim i osjećaj ogorčenosti: koja je bila svrha toga da se priprema za život koji joj nikad nije ni bio namijenjen? Godine previše nepovezane i sa čim da bi se doimale stvarnima. Sumorna brda oko Edinburgha, sjene dvoraca i ispiranje viskija pivom, spomen-ploče sa stihovima Waltera Scotta i odlasci u šoping s novcem od studentskog kredita. Iz njezinih usta izlaze samo: dvosložna riječ za tvrtku za pakiranje Sokrat i četverosložna za tekući deterdžent Antigona. Nikad, nikad zaboravljen: onaj gad na prvom satu, koji se posprdno cereče. TAKO SAM PUNA EMPATIJE, ispisuje Leah, i strastveno črčka oko toga. Obilni, zaneseni lukovi, duge, zašiljene sjenke.

»Ima li kakvih pitanja? Problema?«

Začuje se kako je prasnula kemijska. Plastične krhotine, plavi jezik. Adina George podigne srdit pogled, ali Leah nije odgovorna za Albance. Usta su joj puna kemijske, ali nije odgovorna za Albance ni za to što su pronevjerili sredstva namijenjena tajnom skloništu žena Hackneyja. Time se bavila Claire Morgan. Iako Leah ima plav jezik i finu diplomu i napaljenog muža i, bez uvrede, ali za žene iz naše zajednice, iz afrokaripske zajednice, bez uvrede, kad mi vidimo da je netko od naših s nekim poput tebe, to je stvarno problem. To je naprosto ozbiljan problem kojeg moraš bit svjesna. Bez uvrede. (Jednog vikenda u Brightonu, na team buildingu, u hotelskom baru, 2004.) Kakav je to problem, to nikad nije saznala. Anita Baker pjevala je »Sweet Love« i Adina se spotakla o stolicu pokušavajući doći do plesnog podija. Blokada.

Leah ispljune plastične komadiće u dlan. Nema pitanja ni problema. Adina uzdiše, odlazi. Zaklapanje fascikla i zatvaranje torbi započinje žustrinom koja nimalo ne zaostaje za onom kad smo imali šest godina i zazvonilo je zvono. Možda je to bio stvaran život? Leah spušta noge na pod i odgurava se od stolice. Podiže se i kretnja je zanese prema ormariću s kartotekom i tad se dogodi najzabavnija stvar toga dana. Tup.

»Hej! Za-boga-miloga, Leah. Daj pazi!«

Kako li je samo nabrekao. Leah završava nosom u Torinu pupku i primjećuje kako se ta najintimnija točka ispupčila, naznačujući fizičke granice. To je granična točka između čovjeka i svijeta.

»Pripazi malo. Ideš li ti? Častim pićem za zadnji dan. Si dobila mail?«

U gomili, negdje na rubu interneta, zajedno s bankovnim izvodima, opomenama za otplatu studentskog kredita, memorandumima uprave, hvalospjevima majčinstvu, na tom je bio mjestu gdje ne otvoriti znači ne postojati. Vrlo dobro znala je da postoji neki mail i što piše u njemu, ali ona je u bijegu od ljudi u Torinu stanju. Ona je u bijegu od same sebe.

»Ja, Claire, Kelly, Beverley, Shweta. Ti si na redu!«

Tori nabreklim prstima nabraja imena. Posljednji su joj dani. Na licu, crvenom od sunca i rozacee, izraz lavice. Osmijeh krupne mačke. Grabežljiv. Leah zuri u palac koji bi trebao predstavljati nju.

»Nastojimo. Nije lako.«

»Nastojanje je najbolji dio.«

Soba puna žena prasne u smijeh. Neka zajednička svijest o vlastitu spolu, nešto čemu Leah ne pripada. Položi ruke na Torin trbuh i smješka se, nadajući se da je upravo to ono što bi učinile normalne žene, žene za koje je nastojanje najbolji dio i kojima »ti si na redu« ne zvuči kao povik žandara u mraku. A onda počinju dobro poznat ritual u kojem su svi glasovi ispremiješani i Leah položi glavu na stol i zatvara oči, puštajući ih da govore: