02.

Zvono na vratima! Ona posrće travom, bosonoga, snena, sunce je grli. Stražnja vrata vode u majušnu kuhinju, s pločicama jarkih boja po ukusu prijašnjeg stanara. Ovo nije zvonjava. Ovo je netko navalio na zvono.

Za mutnim staklom tijelo, nejasno. Nije pravi skup piksela da bi to bio Michel. Između njezina tijela i vrata, parket hodnika, zlatan pod sunčevim odsjajem. Ovaj hodnik može voditi samo prema dobrim stvarima. Pa ipak, žena viče MOLIM VAS i plače. Lupa šakom po vratima. Povukavši rezu, otkriva da je otvorila samo dopola, lanac zateže, a mala ruka sune kroz otvor.

»MOLIM VAS, oh, Bože, pomozite mi, molim vas, gospođice, odavde sam, tu živim, molim vas, Bože, provjerite, molim vas...«

Prljavi nokti. Maše li ona to računom za plin? Telefonskim računom? Gurnula je nešto kroz otvor, mimo lanca, tako blizu da se mora odmaknuti da vidi što joj to pokazuje. Avenija Ridley br. 37, ulica na križanju s njezinom. Samo to uspijeva pročitati. Mislima joj proleti slika Michela, onakvog kakav bi bio da je ovdje, kako bi proučio plastični prozorčić na kuverti, tražio potvrdu. Ona spušta lanac.

Neznanki popuste koljena, posrne naprijed, izbezumljena. Djevojka ili žena? Istih su godina: tridesetak, prema trideset pet, tako nekako. Sitno tijelo potresaju jecaji. Poteže svoju odjeću i zapomaže. Žena koja preklinje promatrače da joj budu svjedoci. Žena u području zahvaćenom ratom, što stoji usred razrušena doma.

»Jeste li povrijeđeni?«

Zarila je ruke u kosu. Glava joj udari o okvir vrata.

»Ne, ne ja, moja mama, trebam pomoć. Obišla sam sva jebena vrata, molim vas. Shar, zovem se Shar. Odavde sam. Tu živim. Pogledajte!«

»Uđite. Molim vas. Ja sam Leah.«

Leah osjeća privrženost prema ovih šest četvornih kilometara grada kakvu drugi osjećaju prema svojoj obitelji ili zemlji. Ona zna da ono jebi ga koje se posvuda čuje, da je to samo zbog ritma rečenice. Namjesti sućutan izraz. Shar zatvara oči, kima. Hitro miče usnama, bezglasno, govori samoj sebi. Kaže Leah:

»Tako ste dobri.«

Sharina se dijafragma diže i spušta, sad sporije. Suze i jecaji jenjavaju.

»Hvala, eh? Tako ste dobri.«

Sharine male ruke zgrabe ruke koje su je pridržale. Tako je sitna. Koža joj je poput papira, suha, po čelu i bradi psorijastične mrlje. To joj je lice poznato. Leah ga je već mnogo puta vidjela na ovdašnjim ulicama. To je osebujnost londonskih kvartova: lica bez imena. Ove se oči pamte, tamnosmeđe obrubljeno jasno bijelim, iznad i ispod. Izraz pohlepne znatiželje; proždiru sve što vide. Duge trepavice. Tako djeca gledaju. Leah se osmjehne. Zauzvrat dobiva bezizražajan osmijeh u kojem nema prepoznavanja. Ljupko iskrivljen. Leah je tek ljubazna neznanka koja je otvorila vrata i nije ih smjesta zalupila. Shar ponavlja: tako ste dobri, tako ste dobri ‒ sve dok nit zadovoljstva što se provlači tim riječima (za Leah, dakako, u tome ima malo zadovoljstva) ne pukne. Leah vrti glavom. Ne, ne, ne, ne.

Ona usmjerava Shar prema kuhinji. Velike ruke na uskim ramenima djevojke. Promatra Sharinu stražnjicu što se diže nad podvrnutim hlačama trenirke, malu, nježnim dlačicama obraslu udubinu u dnu leđa, izraženu i znojnu od vrućine. Tanak struk što se otvara oblinama. Sama Leah nema bokova, uska je poput dječaka. Možda Shar treba novac. Svijetlosivi donji dio njezine trenirke nije baš najčišći. Odostraga, iza desnog koljena, u ružnom materijalu zjapi široka poderotina. Iz japanki koje samo što se ne raspadnu proviruju prljave pete. Zaudara.

»Srčani udar! Pitam ih, umire li? Umire? Umire li? Ubacili je u hitnu – meni ni riječi! Kod kuće imam troje djece, moram u bolnicu, o kakvom autu oni govore? Nemam ja nikakav auto! Kažem pomozite mi, niko ni jebenim prstom da makne.«

Leah uhvati Sharino zapešće, posjedne je u stolicu za kuhinjskim stolom i pruži joj rolu papirnatih kuhinjskih ručnika. Ponovno joj položi ruke na ramena. Čela su im sad udaljena tek koji centimetar.

»Shvaćam, OK. U koju bolnicu?«

»Nešto kao... nisam zapisala... U Middlesexu ili... negdje daleko. Ne znam točno.«

Leah stisne Sharine ruke.

»Gledajte, ja ne vozim, ali...«

Leah pogleda na sat. Deset do pet.

»Pričekate li... možda dvadesetak minuta? Ako ga sad nazovem, mogao bi, ili možda taksi...«

Shar izvuče ruke iz Leahinih. Zglobovima prstiju pritisne oči, duboko izdahne: panika je prošla.

»Moram otić tamo... nemam broj, ništa, ni novce...«

Shar zubima otkine komadić kožice s desnog palca. Krv navre, ali se zaustavi u obliku točkice. Leah je ponovno uhvati za zapešće. Makne joj prste od usta.

»Možda i jest Middlesex? Ime bolnice, ne mjesta. Dolje, cestom za Acton, ne?«

Djevojčino lice nekako je sanjarsko, usporeno. Udarena, kažu Irci. Možda je zaista udarena.

»Da... može bit... da, ne, da, je. Middlesex. Tako je.«

Leah se uspravi, vadi mobitel iz stražnjeg džepa i naziva.

»NAVRATIT ĆU SUTRA.«

Leah kima, a Shar kima za njom, ne izjašnjavajući se ni za ni protiv ovog poziva.

»VRATIT ĆU VAM. SUTRA MI STIŽE LOVA, DOBRO?«

Leah drži telefon na uhu, smješka se i kima, daje svoju adresu. Rukom pokazuje da bi mogle popiti čaj. Shar to ne primjećuje. Gleda jabuku u cvatu. Rubom prljave majice otire suze s lica. Njezin je pupak čvrsto povezan čvor u ravnini trbuha, gumb ušiven u divan. Leah recitira svoj broj telefona.

»Riješeno.«

Okreće se kuhinjskom elementu, slobodnom rukom uzima čajnik i zamalo se zalije jer je mislila da je prazan. Malo vode ipak se prolije. Vraća ga na stalak i ostane stajati tako, leđima okrenuta gošći. Nema nekog mjesta na kojem bi bilo prirodno sjesti ili stajati. Pred njom, na dugoj prozorskoj dasci koja se pruža cijelom dužinom prostorije, neki od predmeta njezina života – fotografije, raznorazni ukrasi, tatin pepeo, vaze, biljke, začini. U odrazu na prozoru vidi da je Shar digla noge na stolicu i uhvatila se za zglobove. Ona hitnja nije bila ovako nezgrapna, bila je prirodnija od ovoga. Ovo nije zemlja u kojoj se neznancima kuha čaj. Jedna drugoj osmjehnu se u staklu. Ima dobrohotnosti. Nema se što reći.

»Samo da uzmem šalice.«

Leah objašnjava svaki svoj pokret. Otvara element. Prepun je šalica; šalica na šalici na šalici.

»Fino mjesto, ovo.«

Leah se prebrzo okrene, nemarnom kretnjom daje na znanje da nije onako kako se čini.

»Kuća nije naša, unajmili smo... samo ovo tu je naše, gore su još dva stana. Dijelimo vrt. Općinska kuća, dakle...«

Leah toči čaj, dok se Shar ogleda oko sebe. Izbacila je donju usnu, jedva primjetno kima glavom. Zadovoljna je onim što se nudi, kao posrednik nekretninama. Njezin pogled prelazi na Leah. Što se tu ima vidjeti? Zgužvana karirana flanelska košulja, kratke hlačice od cunjava trapera, pjegave noge, bosa – netko promašen, možda, sklon zabušavanju, fina gospođa koja si može priuštiti da ne radi. Leah prekriži ruke na grudima.

»Nije loše za općinski stan. Puno spavaćih soba, hm?«

Usna ostaje obješena. Zato su joj riječi pomalo nerazgovijetne. Nešto nije u redu sa Sharinim licem, primjećuje Leah i smjesta joj bi neugodno što je to primijetila pa skrene pogled.

»Dvije. A druga je zapravo izbica. Služi nam za...«

Shar se u međuvremenu usredotočila na nešto sasvim drugo; sporija je od Leah, ali sustiže je, u istom su trenutku i prostoru. Upire prstom u Leahino lice.

»Čekajte, išli ste u Brayton?«

Poskoči na stolici, ushićena. Tu očito nešto ne štima.

»Zaklela bi se, kad ste bili na telefonu, pomislila sam: znam je. Išli ste u Brayton!«

Leah se naslanja na kuhinjski šank i podastire joj datume. Shar nema strpljenja za kronologiju. Više je zanima sjeća li se Leah poplave u prirodoslovnom odjelu i kako je Jake Fawler gurnuo glavu u uređaj za zatezanje. S tim koordinatama, kao da se orijentiraju prema datumima slijetanja na Mjesec i smrtima predsjednika, uspijevaju se odrediti u vremenu.

»Dva razreda iza tebe, je l’ tako? Kako si ono rekla da se zoveš?«

Leah se bori s poklopcem limenke za kekse koji se zaglavio.

»Leah. Hanwell.«

»Leah. Išla si u Brayton. Viđaš li se još s kim?«

Leah nabraja imena, uz skraćenu verziju životnih priča. Shar prstima ritmički bubnja po stolu.

»Dugo si u braku?«

Izraz u Sharinim očima mijenja se, zastiru ga tužni oblaci.

»Predugo.«

»Hoćeš li da nekoga nazovem? Tvog muža?«

»Ne... ne... on je s onu stranu. Dvije ga godine nisam vidjela. Nasilan. Divlji. Svašta ga je mučilo. Hrpa problema u glavi, i tako to. Slomio mi ruku, ključnu kost, koljeno, slomio mi jebeno lice. Da ti budem iskrena...«

Ono što slijedi izrečeno je kao usputna primjedba, popraćeno malim štucavim smijehom, nerazumljivo.

»Znao me silovat i sve to... bilo je ludo. Eh, što ćeš.«

Shar spuzne sa stolice i krene prema stražnjim vratima. Pogleda van, u vrt, na spaljeni žuti travnjak.

»Tako mi je žao.«

»Nisi ti kriva za to! Tako je kako je.«

Taj osjećaj da se osjeća besmisleno. Leah zabije ruke u džepove. Čajnik zapišti.

»Da budem iskrena, Layer, lagala bi ti da kažem da je bilo lako. Bilo je teško. Ali. Izvukla sam se, znaš? Živa sam. Troje djece! Najmlađem je sedam. Dakle, nešto dobro je izašlo iz toga, shvaćaš me?«

Leah kimne čajniku.

»Imaš ti djece?«

»Ne. Samo kujicu, Olive. Sad je kod moje frendice, Nat. Natalie Blake? U školi se zvala Keisha. A sad je Natalie De Angelis. Bile smo u istom razredu. Imala je golemu afro-frizuru kao...«

Leah iscrta obris atomske gljive oko glave. Shar se namršti.

»Da. Puna sebe. Kokos[2]. Bila je uvjerena da je savršena.«

Sharinim licem prijeđe nezainteresiran, preziran izraz. Leah se obrati upravo njemu.

»Ona ima djecu. Živi u ovom kraju, u onom otmjenom dijelu, pokraj parka. Završila je pravo. Odvjetnica. Da l’ to nešto mijenja? Možda i ne. Ima dvoje djece. Jako vole Olive, to je pas Olive.«

Rečenice samo naviru iz nje, jedna za drugom, bez prestanka.

»Zapravo sam u drugom stanju.«

Shar se nasloni na staklo vrata. Zatvori jedno oko, usredotočena na Leahin trbuh.

»Oh, tek su prvi dani. Zapravo sam tek jutros otkrila.«

Zapravo zapravo zapravo. Onako, kao usput sve joj je to otkrila.

»Dječak?«

»Ne, hoću reći, nije još tako daleko odmaklo.«

Leah oblije duboko rumenilo. Progovorila je o nečem osjetljivom, nedovršenom. Nečemu što ne kani dovršiti.

»Tvoj čovjek zna?«

»Jutros sam napravila test. A onda si ti došla.«

»Moli boga za djevojčicu. Dječaci su živa muka.«

Sharin je pogled mračan. Sotonski se naceri. Zubno joj je meso crno. Priđe Leah i položi joj ruke na trbuh.

»Daj da opipam. Znam procijeniti. Ma kako rano bilo. Dođi. Neću ti ništa. Imam taj dar. Na svoju mamu. Dođi.«

Ispruži ruku prema Leah i povuče je k sebi. Leah se pusti. Shar vrati ruke gdje su i bile.

»Cura, definitivno. I to škorpija, hrpa problema. Ta će ti trčat na sve strane.«

Leah se nasmije. Osjeti kako se između djevojčinih znojnih dlanova i njezina vlažna trbuha podiže vrelina.

»Misliš, bavit će se sportom?«

»Ne... bježat će od kuće. Stalno ćeš je morat držat na oku.«

Sharine se ruke spuste, lice joj ponovno preplavi dosada, dijete koje odustaje od igre, iznenada, neopozivo. Leah gleda kako je opet promijenila raspoloženje. Poput tombole, um te mlade žene. Misli se nasumce izvlače. Počne nešto govoriti. Sve zvuči isto. I Leah i čaj i silovanje i spavaće sobe i srčani udar i škola i tko je rodio.

»Ta škola... čisto sranje, ali neki ljudi koji su išli tamo... dosta ih je uspjelo, ne? Na primjer, Calvin, sjećaš se Calvina?«

Leah nadolijeva čaj i žustro kima. Ne sjeća se Calvina.

»Ima teretanu u ulici Finchley.«

Leah vrti žličicu u šalici čaja, koji inače nikad ne pije, osobito ne po ovakvu vremenu.

Prejako je pritisnula vrećicu. Listići su umaknuli i zaplivali.

»Nije voditelj teretane nego vlasnik. Katkad prođem onuda. Tko bi reko da će išta bit od malog Calvina – stalno se vucao s Jermaineom, Louiejem i Michaelom. Osinje gnijezdo... Ne viđam nikog od njih. Samo mi još oni trebaju. Ali tu i tamo vidim Nathana Boglea. Znala sam se naći i s Tommyjem i Jamesom Havenom, al’ u zadnje vrijeme ne. Već dugo ne.«

Shar priča i priča. Kuhinja se nakrivi i Leah se podboči rukom o kuhinjski element.

»Oprosti, što?«

Shar se mršti i govori kroz zapaljenu cigaretu u ustima.

»Kažem, mogu li dobit tog čaja?«

Ovako zajedno, izgledaju kao stare prijateljice u zimskoj noći, objema rukama obujmivši visoke šalice. Vrata su otvorena, i svi prozori. Nema ni daška pomaka u zraku. Leah uhvati kraj košulje i protrese je da se odmakne od kože. Otvori se mali prostor kroz koji uleti zrak. Znoj što se nakupio pod svakom sisom ostavlja sramotan trag na pamuku.

»Svojedobno sam znala... hoću reći...«

Leah ne odustaje od ovog tobožnjeg oklijevanja, zagledana u dubinu šalice, ali Shar nije zainteresirana, kuca na staklo vrata i nadglasava je.

»Da, u školi si izgledala drukčije, definitivno. Bolja si sad. Bila si sama kost i koža, s mrkva kosom. Dugačka.«

Leah je i sad takva. Bit će da su se drugi promijenili, ili su vremena drugačija.

»Snašla si se, hja. Kako to da nisi na poslu? Što si ono rekla da radiš?«

Leah je tek zaustila da odgovori, a ona već kima.

»Javila sam da sam bolesna. Nije mi bilo dobro. To je u suštini administracija. U dobre svrhe. Raspoređujemo novac. Od lutrije, dobrotvornim udrugama, neprofitnim udrugama – malim lokalnim organizacijama kojima je potreban...«

Ne slušaju jedna drugu. Ona cura iz naselja i dalje je na svom balkonu, viče. Shar zavrti glavom i fućne. Uputi Leah pogled dobrosusjedskog razumijevanja.

»Debela guska.«

Leah kretnjom šahovskog konja povuče potez od cure. Dva kata gore, jedan prozor udesno.

»Upravo tamo sam rođena.«

Odande dovde, putovanje duže nego što se čini. U djeliću sekunde, ova lokalna pojedinost zaokupi Sharinu pažnju. A onda svrne pogled, otrese pepeo na kuhinjski pod iako su vrata otvorena i samo je korak dijeli od trave. Možda je spora, a možda se teško kreće; ili je istraumatizirana, rasute pažnje.

»Dobro si se ti snašla. Živiš kako spada. Biće da imaš hrpu frendova, izlaziš petkom, klubovi, te stvari.«

»Ne zapravo.«

Shar kratko otpuhne dim iz usta, nekim skrušenim zvukom i ne prestaje kimati.

»Prilično snobovska, ova ulica. Ti si jedina koja mi je otvorila. Ostali se ne bi popišali na tebe i da goriš.«

»Moram na kat. Po novac za taksi.«

Leah ima novac u džepu. Popevši se na kat, uđe u najbližu prostoriju, zahod, zatvori vrata, sjedne na pod i rasplače se. Nogom dosegne stalak za klozet-papir i prevrne ga. Kotrlja rolu prema sebi, kad zazvoni na vratima.

»VRATA! VRATA! DA OTVORIM?«

Leah ustane, pokuša isprati uplakanost na malom umivaoniku. Zatekne Shar u hodniku, pred policom punom knjiga iz studentskih dana, kako prstom prelazi hrptima.

»Sve si to pročitala?«

»Ne zapravo. Čovjek nema vremena.«

Leah uzima ključ s njegova mjesta na srednjoj polici i otvara vanjska vrata.

Ništa nema smisla. Vozač koji stoji kod vrtnih vrata načini kretnju koja joj ništa ne govori, pokaže na drugi kraj ulice i krene. Shar pođe za njim. Leah za njom. Leah je uhvatila neka nova krotkost.

»Koliko ti treba?«

Sharinim licem prijeđe sjenka žaljenja.

»Dvadeset? Trideset... za svaki slučaj.«

Puši ne držeći cigaretu, ispušta dim iz kutova usana.

Manična zapjenušanost trešanja u cvatu. Kroz ružičasti koridor ukaže se Michel, korača ulicom, s druge strane. Prevruće je – lice mu je obliveno znojem. Iz torbe mu viri mali ručnik koji nosi za ovakvih dana. Leah podigne prst u zrak, molba da stane tamo gdje je. Pokaže na Shar, premda je ona skrivena iza auta. Michel je kratkovidan; zirka prema njima, zastane, nervozno se smješka, skida jaknu, prebacuje ju preko ruke. Leah vidi kako čupka majicu, nastojeći zbaciti ostatke proteklog dana: sitne vlasi ostrižene s nepoznatih ljudi, neke blond, neke smeđe.

»Ko je to?«

»Michel, moj muž.«

»Žensko ime?«

»Francusko.«

»Zgodan je, ne – biće lijepa djeca!«

Shar namigne: groteskno stezanje jedne strane lica.

Baci cigaretu i ulazi u auto, ne zatvara vrata. Novac ostaje u Leahinoj ruci.

»Je l’ odavde? Kao da sam ga viđala.«

»Radi u frizeraju, pored stanice. Iz Marseillesa je, Francuz. Već sto godina je ovdje.«

»Afrikanac.«

»Podrijetlom. Slušaj, hoćeš da idem s tobom?«

Shar časak ništa ne govori. A onda izađe iz auta i objema rukama obujmi Leahino lice.

»Ti si stvarno dobar čovjek. Bilo je suđeno da zakucam na tvoja vrata. Ozbiljno! Ti si duševna osoba. Ima u tebi nečeg duševnog.«

Leah stisne Sharinu malu ruku i dopusti joj da je poljubi. Sharina se usta rastvore na Leahinu obrazu za hvala i zatvore na ti. Zauzvrat, Leah izgovara nešto što nikad u životu nije izustila: »Neka te bog čuva.« Lica im se razdvoje – Shar se nespretno povuče i okrene prema autu, samo što nije otišla. Veličanstvenosti ovog iskustva već prijeti srozavanje u nešto konvencionalno, u anegdotu: samo trideset funti, samo bolesna majka, ni ubojstvo, ni silovanje.

Jednom ispričano, sve blijedi. Leah gurne novčanicu u Sharinu šaku, baš usprkos.

»Potpuno ludo vrijeme.«

Shar maramom otire znoj s lica, ne gleda Leah.

»Sutra ću navratit da ti vratim. Kunem se, dobro? Hvala, najozbiljnije. Spasila si me.«

Leah slegne ramenima.

»Ne, nemoj tako, kunem se, dolazim, ozbiljno.«

»Samo nek je ona dobro. Tvoja mama.«

»Sutra, dobro? Hvala ti!«

Vrata se zalupe. Auto kreće.