03.

Svima je to jasno osim Leah. I njezinoj je mami jasno.

»Kako si se dala tako nasanjkati?«

»Činila mi se očajnom.«

»I ja sam bila očajna u ulici Grafton i tamo u Buckleyju, svi smo mi bili očajni, pa ipak nismo išli uokolo otimati novac.«

Statički oblak uzdaha. Kao da je vidi: snježne šiške zadrhtale, cvjetaste se grudi nadimaju. Dobro potkožena irska sova[3], eto, to je njezina majka postala. I dalje je u Willesdenu, doživotno se ondje ugnijezdila.

»Trideset funti! Trideset funti za taksi do bolnice Middlesex. Pa ni do Heathrowa nije toliko. Ako se već kaniš razbacivati novcem, mogla bi meni malo poslati.«

»Možda se ipak vrati.«

»Prije će se Krist osobno vratiti nego ona! Njih su dvije došle ovamo za vikend. Vidjela sam ih dok su se približavale cestom i zvonile na vrata. Smjesta mi je bilo jasno o čemu se radi. Crack. Gadna navika. Svakodnevno ih viđam tamo, s naše strane, pokraj stanice. Jenny Fowler, koja stanuje na uglu, jednoj je otvorila vrata... posle je pričala da je bila totalno nadrogirana. Trideset funti! Ista si ko tvoj otac. Nitko s mojim genima ne bi pao na tako nešto idiotsko. Što ti kaže Michael?«

Na kraju krajeva, bolje dopustiti Michael nego slušati kako sumnjičavo premeće po ustima Mii-šeel, kao da je to neka hrana sumnjiva okusa.

»Kaže da sam idiot.«

»Pa i jesi. Oni njegovi ne bi se dali tako nasamariti.«

Svi su oni Nigerijci, svi do jednoga, čak i ako su Francuzi ili Alžirci, sve su to Nigerijci, za Pauline je cijela Afrika zapravo Nigerija, a pametni su ti Nigerijci, pokupovali su pola Kilburna, sve ono što je nekoć bilo irsko, i pet sestara u njezinu timu su Nigerijke, umjesto prijašnjih Irkinja, ili ih barem Pauline vidi kao Nigerijke, a nema ona ništa protiv njih, samo ih stalno mora držati na oku. Leah noktom palca odigne svoj vjenčani prsten. Žestoko ga povuče.

»On želi otići do njih.«

»A zašto i ne bi? U vlastitoj te kući okrala Ciganka, nije li tako?«

Sve se prevodi tako da bude razumljivije.

»Ne. Osoba s potkontinenta.«

»Hoćeš reći, Indijka.«

»Iz tog dijela svijeta. Druga generacija. Po govoru, Engleskinja.«

»Shvaćam.«

»Išle smo zajedno u školu! I baš mi se ona rasplače na vratima!«

Ponovno statički oblak.

»Ponekad mislim da je to zato što si jedinica. Da smo imali više djece, možda bi naučila više o ljudima i o tome kakvi su zapravo.«

Ma kamo se Leah zaputila, Pauline se uvijek vraća na tu točku. Cijela priča kreće otpočetka: od Dublina do Kilburna, bila je ona rijetko poduzetna, u ono vrijeme kad je ovdje bilo malo naših. Odabrala je medicinsku struku, kao i većina cura. Flertovala s dečkima O’Rourke, zidarima, ali htjela je nešto bolje, kad je već imala tu crvenkasto-kestenjastu kosu i fine crte lica i završila za babicu. Predugo je čekala. Odlučila se u zadnji čas, za tihog udovca, Engleza koji nije pio. Dečki O’Rourke postali su građevinski poduzetnici, pokupovali pola ceste Kilburn High. Za to bi se isplatilo zažmiriti na pokoju čašicu. Hvala bogu da se odlučila prekvalificirati (rendgenska tehničarka)! Gdje bi sad bila da nije? Ova priča koja se nekoć dijelila u malim dozama, nekoliko puta godišnje, sad se izlijevala u svakom telefonskom razgovoru, uključujući i ovaj koji nije imao nikakve veze s Pauline. Za Pauline se vrijeme komprimiralo, preostaje joj još kratak komad puta. Naumila je sabiti prošlost u nešto tako malo da to može ponijeti sa sobom. Na Leah je da je sasluša. Nema osobitog dara za to.

»Jesmo li možda bili prestari? Jesi li bila usamljena?«

»Mama, molim te.«

»Samo hoću reći da bi bolje razumjela ljudsku prirodu. Ima li kakvih novosti s onom stvari?«

»Kojom stvari?«

»S tim da postanem baka. S tim da ti otkucava sat.«

»Nikakvih. I dalje otkucava.«

»Hja, dobro. Ne brini previše, mila. Bit će kad bude. Je l’ Michael tamo? Možeš mi ga dati?«

Između Pauline i Michela ne postoji ništa osim uzajamnog nepovjerenja i nerazumijevanja, osim onih blaženih trenutaka, nekoć rijetkih, sad sve češćih, kad se Leah pokaže kao idiot i ta činjenica od prirodnih neprijatelja stvori saveznike. Pauline je uzbuđena, zajapurila se i svako toliko opsuje. Michel se producira svojom malom zalihom teško naučenih kolokvijalizama, blagom svakog doseljenika: na kraju krajeva, shvaćate što hoću reći, kao da već i to nije dovoljno, kažem ja njemu, e ta vam vrijedi, moram to imati na umu.

»Da ne povjeruješ. Da sam barem ja bio kod kuće, Pauline, vjerujte mi. Da sam barem ja bio kod kuće.«

Kako ne bi morala slušati ovaj razgovor, Leah odlazi u vrt. Ned, s gornjega kata, leži u njezinoj mreži, koja je zajednička pa zapravo i nije njezina. Ned puši travu pod stablom jabuke. Lavlja griva, prošarana sjedinama, skupljena je neuglednom gumicom. Prastara lajka leži mu na trbuhu, u iščekivanju zalaska sunca nad sjeverozapadnim Londonom, jer zalazak sunca u ovom dijelu svijeta čudesno je živopisan. Leah priđe stablu i ispruži prste u V.

»Kupi si vlastite.«

»Prestala sam.«

»Vidim.«

Ned stavi cigaretu među njezine raširene prste. Ona duboko povuče, grlo je zagrebe.

»Samo polako. Afganistanska. Psihotropna!«

»Odrasla sam.«

»Danas u šest dvadeset tri. Dani su sve duži i duži.«

»Dok ne postanu kraći.«

»Uaa!«

Što god Leah rekla Nedu, ma kako činjenično i banalno bilo, on u tome pronađe neku filozofiju. Ne vadi cigaretu iz usta i vrijeme se kondenzira oko njega. I najobičnije stvari poprimaju neko rastegnuto značenje. Leah se čini da je njemu dvadeset osam sve otkako ga je upoznala, prije deset godina.

»Ej, je l’ ti se vratila ona gošća?«

»Ne.«

Ovo se protivi Nedovoj optimističnoj prirodi. Leah ga promatra kako uzaludno pokušava smisliti priču koja bi to objasnila.

»Točno na vrijeme. Koja ljepota.«

Leah podigne pogled. Nebo se obojilo ružičastim. Tragovi aviona prema Heathrowu bijele se na toj pozadini. U kuhinji, Michel se odlično zabavlja.

»E, ta vam je dobra. Moram to zapamtiti. Isus Krist osobno!«