Leah vjeruje u objektivnost spavaće sobe:
Tu leže muškarac i žena. Muškarac je ljepši od žene. I zbog toga je bilo trenutaka kad se žena bojala da ona muškarca voli više nego on nju. Uvijek je to poricao. Ne može poreći da je ljepši. Njemu je lakše biti lijep. Koža mu je vrlo tamna i sporije stari. Ima dobru zapadnoafričku građu. Tu je muškarac koji leži gol, poprijeko na krevetu. Brigitte Bardot u Preziru ležala je poprijeko na krevetu, gola. Da su bar muškarci poput Brigitte Bardot, koja nikad nije imala djece, pa da više vole životinje. A opet, zato je u drugim stvarima postala nefleksibilna. Žena pokuša razgovarati s čovjekom koji je njezin muž o onoj očajnoj curi koja joj je došla na vrata. Što to znači da je cura lagala? Zar je laž reći da je bila očajna? Bila je dovoljno očajna da dođe na tuđa vrata. Muž ne razumije zašto se žena opterećuje time. Razumljivo, nedostaje mu bitan podatak. On ne zna da je njegova žena povezala tajnu u svome trbuhu sa sudbinom male tamnopute neznanke. On ne može slijediti tu potisnutu žensku logiku. Jedino što može jest pokušati slušati je dok govori. Zanima me samo to jesam li pravo postupila, kaže žena, ne mogu procijeniti jesam li
Ovdje je muškarac prekida da bi rekao:
»Je l’ punjač za mobitel tamo kod tebe? Tu nije. Nema ti tu pomoći. To je tako. Drogerašica. Kradljivica. Nema tu ničeg osobitog. Dođi ovamo, i
Kad su se sreli, ovaj muškarac i ova žena, fizička privlačnost bila je trenutačna i oboje ih ponijela. Još je uvijek tako. Zbog ove neobične, snažne privlačnosti, njihova je kronologija osebujna. Kod njih je fizičko uvijek bilo na prvom mjestu.
Prije nego što je progovorio s njom, već joj je bio oprao kosu, dvaput.
Poseksali su se prije nego što su jedno drugome znali prezime.
Analni seks bio je prije vaginalnog.
Imali su hrpu seksualnih partnera prije nego što su se vjenčali. Zaljubljivanja u diskaću, avanture na Ibizi. Devedesete, ekstatično desetljeće! Vjenčali su se premda nije bilo potrebe za tim i premda su se oboje zakleli da se nikad neće vjenčati. Teško je objasniti – u toj igri glazbenih stolica – zašto su se baš zaustavili jedno kod drugoga. Dragost, kao karakteristika, imala je neke veze s tim. Mnogo se toga moglo lako naći na tim plesnim podijima, ali dragost je bila rijetka. U njezinu je mužu bilo više dragosti nego u ijednog muškarca kojeg je Leah Hanwell upoznala, s izuzetkom njezina oca. A onda ih je, dabome, iznenadila vlastita konvencionalnost. Vjenčanje se dopalo Paulini. Umirilo je zabrinutost Michelove obitelji. Bilo je ugodno ugoditi vlastitim obiteljima. Osim toga, imenice ‘žena’ i ‘muž’ imale su snagu koju nijedno od njih nije očekivalo. Da je to bila vudu-magija, bili bi zahvalni za nju. Omogućila im je da se prestanu igrati glazbenih stolica, ne priznajući da su umorni od njih.
Stvari su se brzo razvijale.
Imali su jednu trudnoću prije nego što su se vjenčali, dva mjeseca nakon što su se počeli viđati, koju su okončali.
Vjenčali su se prije nego što su se sprijateljili, drugim riječima:
Sprijateljili su se kad su se vjenčali.
Vjenčali su se prije nego što su primijetili mnoge sitne razlike u podrijetlu, težnjama, obrazovanju, ambicijama. Postoji razlika između ambicija gradske i seoske sirotinje, na primjer.
Primijetivši te razlike, Leah je u nekom smislu bila razočarana samom sobom zato što nisu izazvale stvarni konflikt među njima. Bilo joj je teško priznati samoj sebi da je zadovoljstvo koje njezino tijelo nalazi u njegovu, i obrnuto, tako lako ušutkalo druge prigovore koje je imala, ili koje je trebala imati, ili koje je mislila da bi trebala imati.
»Možda joj je majka umrla. Možda pokušava izaći na kraj s tim pa je jednostavno zaboravila. Možda je tutnula novčanice kroz vrata i pomiješale su se sa svim onim reklamama i lecima i Ned ih je bacio. Možda u ovom času ne može skupiti toliko novca.«
»Da, Leah.«
»Nemoj biti takav.«
»A što hoćeš da kažem? Svijet je onakav kakav je.«
»Zašto se onda uopće trudimo?«
Ako ćemo biti zaista objektivni, žena je kriva što nikad nisu razgovarali o djeci. Iz nekog joj razloga nikad nije palo na pamet da sva ta beskrajna i divna jebačina vodi određenom, sasvim očitom cilju. Nju je strah tog cilja. Budi objektivna! Čega se imaš bojati? Ima to neke veze sa smrću, vremenom i godinama. Jednostavno: meni je u mojoj glavi osamnaest, osamnaest mi je, i ako ništa ne učinim, ako budem mirna, ništa se neće promijeniti, uvijek će mi biti osamnaest. Zauvijek. Vrijeme će stati. Nikada neću umrijeti. Vrlo je banalan, taj strah. U današnje ga vrijeme svi imaju. Što još? Dovoljno je sretna u ovom trenutku u kojem su. Osjeća da zaslužuje upravo to što ima, ni više, ni manje. Svaka promjena prijeti kobnim narušavanjem ravnoteže. Zašto se ovaj trenutak mora promijeniti? Ponekad muž ove žene razreže crvenu papriku po sredini, izbaci sjemenke u plastičnu zdjelicu, njoj doda tikvicu da je nareže na kockice i kaže:
Pas.
Auto.
Stan.
Kuhanje zajedno, kao sad.
Prije sedam godina ti si bila na burzi. Ja sam prao kose.
Stvari se mijenjaju! Krećemo se nekamo, ne?
Žena ne zna kamo to. Nije ni znala da su krenuli, ni u kojem smjeru vjetar puše. Ona ne želi stići. Prava je istina da je mislila kako će zauvijek ostati goli u ovim plahtama i kako ih nikad ništa neće snaći, ništa osim zadovoljstva. Zašto se ljubav mora ‘kretati naprijed’? Koji je to smjer – naprijed? Nitko ne može reći da nije bila upozorena. To nitko ne može reći. Tridesetpetogodišnja žena, pet godina udana za muškarca kojeg voli, svakako je bila upozorena, trebala bi obraćati pažnju, slušati, ne bi smjela biti zatečena kad njezin muž kaže:
»... mnogo dana u kojima je žena plodna. Samo tri, mislim. Zato nije dovoljno samo reći: ‘Ah, bit će kad bude.’ Nismo više tako mladi. Moramo biti malo više, hoću reći, organizirani, imati neki plan.«
Objektivno gledano, on ima pravo.