Stablo jabuke, stablo jabuke.
Ona stvar koja na sebi ima jabuke. Cvjetove jabuke.
Tako simbolično. Mreža granja, korijenja. Ruje tunele pod zemljom.
Što više cvijeća, to više voća.
Više crva. Više štakora.
Stablo jabuke, stablo jabuke. Jabuke. Stablo. Koji je to smjer – naprijed? Tik, tak.
Tri stana. Jedno stablo. Vlasništvo, lizing. Otežalo od sjemena.
U krošnji. Kad pukne grana, dijete će
Prah mrtva čovjeka. Oko korijenja, u korijenu?
Stogodišnje stablo jabuke.
Sjediti na lovorikama. Pod stablom jabuke. Hoćeš li malenog dječaka?
Nove grane. Novi cvjetovi. Nove jabuke. Isto stablo?
Rođene i odgojene. Iste ulice.
Ista djevojka? Sljedeći korak.
Stablojabukestablo
Deblo, kora.
Alisa, sanjari.
Eva, jede.
Pod kojim fine djevojke zgriješe.
Michel je dobar čovjek, optimističan. Optimizam je katkad naporan.
»... uvijek sam vjerovao da je tako. Gledaj, znaš u čemu je stvarna razlika između ovih ljudi i mene? Oni ne žele naprijed, oni ne žele ništa bolje od ovoga. Ali ja se neprestano krećem naprijed, razmišljam o sljedećem potezu. Oni tamo kod kuće, opće me ne razumiju. Ja sam prenapredan za njih. Zato, kad hoće stupit u vezu sa mnom, ja to ne dopuštam – ja ne dam da mi drama tek tako uleti u život. Nema šanse! Previše sam ja truda uložio. Previše te volim, i ovaj život. Čovjek je ono čime se bavi. Stvari su naprosto takve. Uvijek se pitam: jesam li to ja? Što radim? Jesam li to fakat ja? Budem li sjedio i ništa ne radio, znam da ću postat ništa. Od časa kad sam zakoračio u ovu zemlju, znao sam što hoću; imao sam jasnu sliku: kanim se uspet ljestvama, makar za jednu prečku. U Francuskoj si Afrikanac, Alžirac, fućka se svima za tebe. Nemaš šanse, nikakvog pomaka! Ovdje se možeš pomaknuti. Al’ moraš radit! Moraš se itekako naradit da bi se pomako od te drame pod sobom! Ono što hoću reći: ja ne dam da mi ona uđe u život. Ali ti upravo to činiš, ovo je savršen primjer, onu curu, ti si je pustila u svoj život – nemam pojma što ti je došlo – ali ja ne dopuštam toj drami da mi priđe. Znam da ti ova zemlja pruža šansu ako si je spreman zgrabit, izvedivo je. Ne jedi ovu – ima rupu od crva, evo tu, vidiš? Pogledaj si svoju majku – ona i ja ne slažemo se osobito, ali molim te, pogledaj što je ona učinila: izvukla te iz one rupčage tamo, dovela na pristojno mjesto, u pristojan stan, hipoteka... Doduše, tvoja je koža bijela, to je razlika, lakše je, imala si prilike koje ja nisam. One crvenije nisu tako dobre. Svi se trudimo napravit sljedeći, sljedeći, sljedeći korak. Popet se ljestvama. Brent, održavanje općinskih stanova. Ne želim da to piše na zgradi u kojoj stanujem. Kad to vidim, imam neki osjećaj uuuh – meni je to ponižavajuće. Budemo li ikad imali dječačića, želim da živi negdje – da živi ponosno – negdje gdje ćemo mi bit vlasnici. Tako je! Ova trava nije moja trava! Ovo stablo nije moje stablo! Rasuli smo tvog oca oko stabla koje čak nije ni naše. Jadni gospodin Hanwell. Srce mi se para od toga. Ta bio je to tvoj otac! Eto zašto sam svake noći za laptopom, hoću to izgurat – ovo vani je čisto tržište, koga briga kakva ti je koža i govoriš li savršen engleski i imaš li diplomu pravog fakulteta i slična sranja. Trgovati znam ko i svako drugi. Na tome se dade dić lijepa para, znaš? Tržište je u ovom času sasvim nepredvidivo. To ti niko neće reći. Ne izlazi mi iz glave ono što je Frank rekao za večerom: pametni se vraćaju u igru. Ludost je ne pokušat zgrabit dio tog kolača. Nisam ja poput onih Jamajčana – ta nova cura, Gloria, ili kako se već zove, tamo gore, ta čak ni zastore nije stavila. Dvoje djece, bez muža, prima socijalnu pomoć. Ja sam oženjen, gdje su moje olakšice? Kad budem imao djecu, znao sam, reko sam sâm sebi: ostat ću s ovom ženom koju volim, koju stvarno toliko volim. Uvijek ću biti s njom. Dođi. Ono što ti hoću reći: meni nikad nije bilo dovoljno sjedit na lovrorikama i primat pomoć, mene to nikad nije zanimalo. Ja sam Afrikanac. Ja imam sudbinu. Volim te i volim to kamo idemo zajedno! Stalno se krećem prema svojoj sudbini, razmišljam što ću sljedeće, koja mi je sljedeća stvar, da se popnem, da mi, da nas oboje, možemo...«
»Na lovorikama.«
»Molim?«
»Lovorikama. Zapravo ležiš na njima, a ne sjediš. Sjedi se na guzici.«
»Ma uopće me ne slušaš.«
Istina je: razmišljala je o jabukama.